Idi na sadržaj

Neptunovi prstenovi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Neptunovi prstenovi snimljeni instrumentom NIRCam svemirskog teleskopa "James Webb"

Neptunovi prstenovi se sastoje prvenstveno od pet glavnih prstenova. Otkrili su ih Patrice Bouchet, Reinhold Häfner i Jean Manfroid u opservatoriji La Silla (ESO) (kao "lukove") istovremenim posmatranjem zvjezdane okultacije 22. jula 1984. tokom programa posmatranja zvjezdane okultacije koji su predložili André Brahic, Bruno Sicardy i Françoise Roques iz opservatorije Paris-Meudon i timovi Williama B. Hubbarda u Interameričkoj opservatoriji Cerro Tololo u Čileu.[1] Konačno su snimljeni 1989. pomoću svemirske letjelice Voyager 2.[2] U svojoj najgušćoj gustoći, uporedivi su s manje gustim dijelovima Saturnovih glavnih prstenova kao što su prsten C i Cassinijeva divizija, ali veći dio Neptunovog sistema prstenova je prilično slab i prašnjav, u nekim aspektima više podsjećajući na prstenove Jupitera. Neptunovi prstenovi su nazvani po astronomima koji su doprinijeli važnom radu na planeti:[2] Galle, Le Verrier, Lassell, Arago i Adams.[3][4] Neptun također ima slab neimenovani prsten koji se poklapa s orbitom mjeseca Galateje. Tri druga mjeseca kruže između prstenova: Najada, Talasu i Despina.[4]

Neptunovi prstenovi su napravljeni od izuzetno tamnog materijala, vjerovatno organskih spojeva obrađenih zračenjem, sličnih onima koji se nalaze u prstenovima Urana.[5] Udio prašine u prstenovima (između 20% i 70%) je visok,[5] dok je njihova optička dubina niska do umjerena, manja od 0,1.[6] Jedinstveno je da Adamsov prsten uključuje pet različitih lukova, nazvanih Fraternité, Égalité 1 i 2, Liberté i Courage. Lukovi zauzimaju uski raspon orbitalnih dužina i izuzetno su stabilni, promijenivši se samo neznatno od njihovog prvog otkrivanja 1980.[5] Kako su lukovi stabilizirani još uvijek je predmet debate. Međutim, njihova stabilnost je vjerovatno povezana s rezonantnom interakcijom između Adamsovog prstena i njegovog unutrašnjeg pastirskog mjeseca, Galateje.[7]

Otkriće i posmatranja

[uredi | uredi izvor]
Dvije slike Neptunovog prstenastog sistema snimljene Voyagerom 2

Prvo spominjanje prstenova oko Neptuna datira iz 1846. kada je William Lassell, otkrivač Neptunovog najvećeg mjeseca, Tritona, pomislio da je vidio prsten oko planete.[2] Međutim, njegova tvrdnja nikada nije potvrđena i vjerovatno je da se radilo o posmatračkom artefaktu. Prvo pouzdano otkrivanje prstena izvršeno je 1968. putem zvjezdane okultacije, iako će taj rezultat ostati nezapažen sve do 1977. kada su otkriveni Uranovi prstenovi.[2] Ubrzo nakon otkrića Urana, tim sa Univerziteta Villanova, predvođen Haroldom J. Reitsemom, počeo je tražiti prstenove oko Neptuna. Dana 24. maja 1981. otkrili su pad sjaja zvijezde tokom jedne okultacije; međutim, način na koji je zvijezda zatamnjena nije sugerisao prsten. Kasnije, nakon preleta Voyagera, utvrđeno je da je okultacija posljedica malog Neptunovog mjeseca Larise, što je vrlo neobičan događaj.[2]

Tokom 1980-ih, značajne okultacije bile su mnogo rjeđe za Neptun nego za Uran, koji se u to vrijeme nalazio blizu Mliječnog puta i stoga se kretao usred gušćeg polja zvijezda. Neptunova sljedeća okultacija, 12. septembra 1983, rezultirala je mogućim otkrivanjem prstena.[2] Međutim, rezultati sa Zemlje nisu bili konačni. Tokom sljedećih šest godina, uočeno je otprilike 50 drugih okultacija, a samo oko jedne trećine njih je dalo pozitivne rezultate.[8] Nešto (vjerovatno nepotpuni lukovi) definitivno je postojalo oko Neptuna, ali karakteristike sistema prstenova ostale su misterija.[2] Svemirska letjelica Voyager 2 napravila je konačno otkriće Neptunovih prstenova tokom preleta Neptuna 1989, prolazeći na samo 4.950 km iznad atmosfere planete 25. augusta. Potvrđeno je da su povremeni događaji okultacije uočeni ranije zaista uzrokovani lukovima unutar Adamsovog prstena.[9] Nakon preleta Voyagera, prethodna posmatranja okultacija sa Zemlje su ponovo analizirani, dajući karakteristike lukova prstena kakve su bile 1980-ih, što se gotovo savršeno podudaralo s onima koje je pronašao Voyager 2.[5]

Od preleta Voyagera 2, najsjajniji prstenovi (Adams i Le Verrier) su snimljeni svemirskim teleskopom Hubble i zemaljskim teleskopima, zahvaljujući napretku u rezoluciji i moći sakupljanja svjetlosti.[10] Vidljivi su, nešto iznad nivoa pozadinske buke, na talasnim dužinama apsorbovanim metanom na kojima je odsjaj Neptuna značajno smanjen. Slabiji prstenovi su i dalje daleko ispod praga vidljivosti za ove instrumente.[11] Godine 2022. prstenove je snimio svemirski teleskop "James Webb", koji je napravio prvo posmatranje slabijih prstenova od preleta Voyagera 2.[12][13]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Hubbard, W.B.; Brahic, A.; Sicardy, B.; Elicer, L.-R.; Roques, F.; Vilas, F. (1986). "Occultation detection of a neptunian ring-like arc". Nature. 319 (6055): 636. Bibcode:1986Natur.319..636H. doi:10.1038/319636a0. S2CID 4239213.
  2. 1 2 3 4 5 6 7 Miner, Ellis D.; Wessen, Randii R.; Cuzzi, Jeffrey N. (2007). "The discovery of the Neptune ring system". Planetary Ring Systems. Springer Praxis Books. ISBN 978-0-387-34177-4.
  3. ↑ Listed in increasing distance from the planet
  4. 1 2 Miner, Ellis D.; Wessen, Randii R.; Cuzzi, Jeffrey N. (2007). "Present knowledge of the Neptune ring system". Planetary Ring System. Springer Praxis Books. ISBN 978-0-387-34177-4.
  5. 1 2 3 4 Smith, B. A.; Soderblom, L. A.; Banfield, D.; Barnet, C.; Basilevsky, A. T.; Beebe, R. F.; Bollinger, K.; Boyce, J. M.; Brahic, A. (1989). "Voyager 2 at Neptune: Imaging Science Results". Science. 246 (4936): 1422–1449. Bibcode:1989Sci...246.1422S. doi:10.1126/science.246.4936.1422. PMID 17755997. S2CID 45403579.
  6. ↑ Horn, Linda J.; Hui, John; Lane, Arthur L. (1990). "Observations of Neptunian rings by Voyager photopolarimeter experiment". Geophysical Research Letters. 17 (10): 1745–1748. Bibcode:1990GeoRL..17.1745H. doi:10.1029/GL017i010p01745.
  7. ↑ Burns, J.A.; Hamilton, D.P.; Showalter, M.R. (2001). "Dusty Rings and Circumplanetary Dust: Observations and Simple Physics" (PDF). u Grun, E.; Gustafson, B. A. S.; Dermott, S. T.; Fechtig H. (ured.). Interplanetary Dust. Berlin: Springer. str. 641–725. Bibcode:2001indu.book..641B. ISBN 3-540-42067-3.
  8. ↑ Sicardy, B.; Roques, F.; Brahic, A. (1991). "Neptune's Rings, 1983–1989 Ground-Based Stellar Occultation Observations". Icarus. 89 (2): 220–243. Bibcode:1991Icar...89..220S. doi:10.1016/0019-1035(91)90175-S.
  9. ↑ Nicholson, P.D.; Cooke, Maren L.; et al. (1990). "Five Stellar Occultations by Neptune: Further Observations of Ring Arcs". Icarus. 87 (1): 1–39. Bibcode:1990Icar...87....1N. doi:10.1016/0019-1035(90)90020-A.
  10. ↑ Dumas, Cristophe; Terrile, Richard J.; et al. (1999). "Stability of Neptune's ring arcs in question" (PDF). Nature. 400 (6746): 733–735. Bibcode:1999Natur.400..733D. doi:10.1038/23414. S2CID 4427604. Arhivirano s originala (PDF), 24. 1. 2021. Pristupljeno 7. 7. 2025.
  11. ↑ dePater, Imke; Gibbard, Seren; et al. (2005). "The Dynamic Neptunian Ring Arcs: Evidence for a Gradual Disappearance of Liberté and Resonant Jump of Courage" (PDF). Icarus. 174 (1): 263–272. Bibcode:2005Icar..174..263D. doi:10.1016/j.icarus.2004.10.020. Arhivirano s originala (PDF), 19. 7. 2008.
  12. ↑ "New Webb Image Captures Clearest View of Neptune's Rings in Decades". NASA. 21. 9. 2022.
  13. ↑ O"Callaghan, Jonathan (21. 9. 2022). "Neptune and Its Rings Come Into Focus With Webb Telescope - New images from the space-based observatory offer a novel view of the planet in infrared". The New York Times. Pristupljeno 23. 9. 2022.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Neptunovi_prstenovi&oldid=3918369"