bȅg
bȅg m 〈N mn bègovi/bȅzi jez. knjiž.〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | beg |
| G | bega |
| D | begu |
| A | bega |
| V | beže |
| L | begu |
| I | begom |
| množina | |
| N | begovi |
| G | begova |
| D | begovima |
| A | begove |
| V | begovi |
| L | begovima |
| I | begovima |
Definicija
| 1. | pov. a. plemićki naslov u Osmanskom Carstvu b. visoki vojni ili civilni dostojanstvenik [alajbeg; beglerbeg; sandžak-beg] |
| 2. | reg. gospodin, gospodar, ugledan čovjek, dodaje se iza vlastitog imena [Mustaj-beg] |
| 3. | kat. reg. zast. mladoženja |
Onomastika
♦ Bȅgan m. os. ime (musl.)
◊ pr. (prema staleškome statusu ili nadimačka): Bȅg (490, Rab, Pokuplje), Bȅgan (Zadar), Begánović (430, Kordun, Turopolje), Bèganić (Požega), Bégić (1500, Lika, Banovina, Slavonija), Bégo (250, J i sred. Dalmacija, Dubrovnik), Bégonja (760, Zadar, Zagora), Bȅgov (I Slavonija), Bȅgovac, Bȅgović (2200, Podravina, Banovina), Bȅgušić (Dubrovnik, Split); također musl. pr. tipa: Àgabegović, v. Alajbeg, Alibegović, Hadžibegović, Mustajbegović i sl.
◊ pr. (prema staleškome statusu ili nadimačka): Bȅg (490, Rab, Pokuplje), Bȅgan (Zadar), Begánović (430, Kordun, Turopolje), Bèganić (Požega), Bégić (1500, Lika, Banovina, Slavonija), Bégo (250, J i sred. Dalmacija, Dubrovnik), Bégonja (760, Zadar, Zagora), Bȅgov (I Slavonija), Bȅgovac, Bȅgović (2200, Podravina, Banovina), Bȅgušić (Dubrovnik, Split); također musl. pr. tipa: Àgabegović, v. Alajbeg, Alibegović, Hadžibegović, Mustajbegović i sl.
Etimologija
✧ tur. bey
